Prijateljima i poznanicima neobično je kad me ovih dana vide u Splitu, umjesto u Americi. Navikli su na to da sam, kad je riječ o svjetskim prvenstvima o nogometu, gotovo uvijek na putu uz hrvatsku reprezentaciju.
Naposljetku, bio sam na zavidnom broju mundijala: prvi put u slavnoj Francuskoj 1998., kad sam s tribina u Lyonu gledao nezaboravne golove Jarnija, Vlaovića i Šukera protiv Njemačke, pa u Japanu 2002., odakle sam kući otišao u laganoj depresiji. Bio sam i u Njemačkoj 2006., gdje također nismo prošli dobro.
Onda prvi “brejk”, jer se u Južnu Afriku 2010. nismo ni plasirali, a u Brazil 2014. nije mi se dalo ići, jer sam u “Zemlji sambe” tada bio već više puta. I bolje da nisam išao, i iz Brazila bih se vratio tužan!
Tada sam čak mislio da u životu više neću ni kročiti na mundijalske tribine, jer se blistava Francuska ’98, smatrao sam, više ne može ponoviti, ali su me u Rusiju 2018. i u Katar 2022. natjerale sjajne izvedbe naših Vatrenih!
U Rusiji sam uživo gledao dvije mitske pobjede, teško izboren prolaz protiv domaćina Rusa u Sočiju i trijumf protiv Engleza u Moskvi (najluđi sportski događaj u životu!), a ostao sam i na finalu protiv Francuza, gdje nas je onaj lopov sudac pokrao. U Katar, nažalost, nisam otišao gledati pobjedu protiv Brazila, nego tek žalosno polufinale protiv Argentine. Tako sam, eto, pohodio čak pet svjetskih prvenstava u nogometu!
Ovaj put nisam uopće razmatrao mogućnost odlaska. Prvo zato što sam, pesimist kakav jesam, mislio da ćemo odmah ispasti, a drugo: cijene ulaznica otišle su u nebo! Kad se sjetim koliko su koštale karte u Japanu 2002. ili u Njemačkoj 2006., i kad vidim koliko koštaju sada, uhvati me muka.
Ipak, ako bi se dogodilo čudo, da recimo pobijedimo Portugal i Španjolsku, nikad ne reci nikad, dabogda me sudba u četvrtfinalu ponijela i na američke tribine!
Robert Pauletić
(Kviskoteka broj 1625)